Autentičnost – sigurnost u svakodnevici (deo II)

Dobrodošli u drugi tekst na temu autentičnosti. Tekstove možete čitati nezavisno, a ako želite da krenete od početka uvod i prvi deo serijala Autentičnosti možete pročitati ovde.

“Put on your war paint” – Nabaci svoje ratničke boje

Fall Out Boy – The Phoenix

Letovanje je prošlo i polako sam počela da gubim taj morski doživljaj. I dalje je za mene bila enigma zašto sam se toliko drugačije osećala na moru, nego u svakodnevici. Usporila sam sa svojim listama i obavezama, usmerila pažnju na osećaj u telu (najviše na dah – kada ga zadržavam, kada plitko dišem, a kada duboko i lagano), gledala da više odmaram, čitam…

Bez obzira na sve to, nepogrešivo sam se vratila u svoj standardni način postojanja, ponašanja, osećaja, reagovanja – operativa, rešavanje problema, racionalnost, obaveze, razmišljanje. Osećaj, lepota, prisustvo… bledeli su, čak i u sećanju.

No kad imate konkretno pitanje, vrlo brzo vam stigne i odgovor. Naletela sam na nekoliko situacija kroz koje sam shvatila zašto se vraćam na staro – jednostavno, osim krajnje funkcionalne, ovaj racionalni način ponašanja i razmišljanja je moja psihološka zaštita i zaštita moje energije. Lakše je postaviti granice, prekinuti neprijatnosti, odgovoriti na neprimerene komentare.

U emotivnosti, ranjivosti i empatiji ta zaštita ne postoji. Iz emotivnog i nežnog identita ja ne znam kako da postavim granice, kako da od sebe odgurnem ono što mi je neprijatno, a da pri tome ostanem u istom raspoloženju. Oklop, bez obzira na to što ograničava, prvenstveno štiti.

Pet dana letovanja, ambijent, osećaj, druženje, sigurnost, opuštenost i ušuškanost otvorile si su prostor da se opustim, prepustim, prestanem da razmišljam i da se branim. Nego da prosto budem prisutna, osećam i uživam. Niko me nije prozivao, zadirkivao, ispitivao, ocenjivao, odmeravao. Bila sam na miru, iako nisam bila sama. 

I to je ključna stvar. Svoje svakodnevno okruženje ne doživljavam kao siguran prostor u kome mogu da se opustim i prepustim, nego da često imam potrebu da se, na neki način, odbarnim. Vođena tim razmišljanjem, pišem ovaj tekst. 

Vaša dnevna doza ugroženosti

Saobraćaj

Jednostavan primer je beogradski saobraćaj. Možda ste i sami imali priliku da podelite svoje mišljenje u instagram anketi. Generalni zaključak i ono na šta sam htela da vam skrenem pažnju – kada vama ne trube, trube nekome pored vas ili ste vi oni koji trubite nekome. Razlozi su raznorazni – neko radi nešto što vama nije u redu (na primer kucka poruke, a na semaforu za levo se upalilo zeleno), neko ima veći auto od vas, ili mu se ne dopadaju zatamnjena stakla ili imate ne-BG tablice, ili niste krenuli čim se upalilo žuto, ili vam se auto ugasio. I tome su izloženi i muškarci i žene. 

No, nije mi cilj objašjnenje saobraćaja, nego činjenica da je to dnevna doza stresa i agresije koju primate na sebe i koja je prisutna kada je saobraćaj oko vas. 

Posao

Drugi prostor (fizički ili samo mentalni) u kome provodite dosta vremena je posao. I pod ovim na mislim samo o konkretnim poslovnim interakcijama, nego i kada sa prijateljima pričate o poslu.

Od klijenata i njihovih nerealnih očekivanja, kompleksnih međuzavisnosti realnih problema koje treba da rešite, kartkih rokova, raznih zadataka između kojih menjate sa jednog na drugi, do zamršenih kancelarijskih odnosa, “dobronamernog” prozivanja i zafrkancije na tuđ račun, priča koje radije ne biste slušali ili čak ogovaranja i ružnih reči. 

Sama izloženost takvoj svakodnevici zahteva dosta energije i nepogrešivo pobuđuje potrebu za reagovanjem i samozaštitom ili borbom. Naš reptilski mozak, kako ga naziva Danijel Goleman, jedan od najpoznatijih stručnjaka na temu emocionalne inteligencije, reaguje brže od svesnog uma i okida signal – bori se ili beži. 

Da li su vam poznata pitanja:

“Zašto je ovo ovako urađeno?”
“Može li to za manje vremena?”
“Zašto je toliko skupo?”
“Kada možemo da očekujemo odgovor?”
“Kada će sve biti završeno?”
“Može li to nekada ranije?”
“Možda je trebalo da uradiš drugačije.”
“Teško ćeš uspeti to i to.”

To mogu biti samo neka od pitanja koja preispituju vas i vaš rad. Lično smatram da treba imati istinski veoma jako samopouzdanje da vas ništa od toga ne dotakne i da nemate osećaj da se branite. 

Prepričavanje dnevnog nezadovoljstva

Takođe jedna od uobičajenih dnevnih stitacija je da vam neko prepričava kako se tokom dana iznervirao i zbog čega. Podjednako je uobičajeno i da vi na to odgovorite  – sličnom pričom.

“Zamisli, molim te, šta mi je onaj kreten juče rekao?!”
“I onda je on rekao ono, a ja sam njemu rekao to itd.”

U terminologiji Erika Berna socioloških igara, ova se zove “strašno, strašno” i obično ide u paketu sa “što ti ne – da, ali” (knjiga – Koju igru igraš). Još ako razgovor obiluje različitim pogrdnim epitetima za ljude o kojima pričate, bilo da slušate ili izgovarate, i to takođe je jedan vid agresije – i podržava vaše “bori se ili beži” instinkte.

Jer kada ste izloženi pogledu na svet u kome su ljudi loši (kreteni, debili, majmuni…) i gde se događaju strašne, jezive i užasne stvari (o, da reči su bitne!), onda se podsvesno zatvarate i od takvog sveta želite da se zaštitite. 

Ispod zaštite su lična nekorisna uverenja

I tako u svakodnevici, nekoliko situacija dovoljno je da se aktivira i sistem zaštite. Ispod svega toga leže i slojevi nekorisnih ličnih uverenja.

Na primer:

  • da niste dovoljno dobri
  • da ne znate ništa
  • da ćete sve srušiti, ako napravite neki pogrešan potez
  • da morate da budete u pravu, inače ćete ispasti nekompetentni
  • da sa vama nešto nije u redu
  • da će vas ljudi odbaciti, ako postavite granicu šta vam je u redu, a šta nije
  • da morate da napravite kompromis i da nemate izbora

Ovde možete nastaviti niz, šta god da je vaše uverenje.

Sve te situacije koje se dešavaju – agresija u saobraćaju, poslovna dešavanja, prepričavanja – aktiviraju i ta vaša lična uverenja (kada se osećate pogođeno ili iznervirano, znači da neka veza sa vašim uverenjima o sebi postoji). A to su bolna mesta i tačke ranjivosti. Prirodno je da želite da se zaštite i zato podižete gard.

Zato prva stvar svakog dana može izgledati kao stih iz pesme sa početka – “nabaci svoje ratničke boje.”

Dakle, jedan deo svakodnevice jeste vaša percepcija događaja, lična uverenja i na koji način tumačite ono što se dogodilo, a drugi deo jeste realno agresivno okruženje u kome se krećete. 

Kakve veze to ima sa autentičnošću?

Za autentičnost je potrebno da vidite i čujete sami sebe, da li nešto za vas jeste ili nije i osetite šta vam je stvarno potrebno. Zato je potrebno da pažnju usmerite ka sebi, ka unutra, ka osećajima i to u miru. Kada se branite (ili napadate, to je samo druga strana istog novčića), fokus vam je na toj borbi. Najbolje od svega je što je to čak toliko uobičajeno da uopšte više ni ne primećujte kada se to dogodi. 

Preduslov za autentičnost je osećaj sigurnosti, prihvaćenosti, podržanosti.
Da li se i koliko često tako osećate u svojoj svakodnevici?

Rose, 2022.

Zašto odbrambeni stav opstaje, čak i kada nema pobuda?

Zamislite da je ono što vas pobuđuje na odbranu ili napad kao da vam neko zvoni na vrata. Vi ste legli da spavate, taman vas je uhvatio prvi san i čujete zvono. Otvarate ili ne otvarate (reagujete ili ne reagujete) nije ni važno, probudili su vas. Ponovo pokušavate da zaspite i taman uspete, a neko ponovo zazvoni. Zamislite da to potraje celu noć. Iako ste imali neke periode sna, realno je da se niste ni naspavali, ni odmorili.

Slično je i sa raspoloženjem – ako nemate dovoljno veliki period kada se osećate opušteno, ušuškano, podržano i sigurno, onda ćete bez obzira na takve kraće periode ostati u svom modu samozaštite, sa podignutim gardom i na oprezu.

Šta vi možete da uradite? 

Pogledajte oko sebe.
Proverite kako se osećate pored određenih ljudi.
Kako se osećate u raznim situacijama.
Kako vi utičete na druge ljude?

Čini mi se da sam bila u zabludi da se sve nalazi u pojedincu i načinu na koji interpretira stvari. “Sve je to do toga kako ja reagujem i kako vidim stvari oko sebe” i samim tim da se rešenje nalazi u razrešenju sopstvenih uverenja, zaostalih emocija, starih trauma iz detinjstva. 

Nije tako. I to sam shvatila tek nakon što sam doživela kako zapravo izgleda kada sam dovoljno dugo na miru, za tih pet dana letovanja sa M, N, i B. Kada nema ubeđivanja i razmišljanja. Kada nema očekivanja. Kada me niko i ništa ne bocka, nego dani teku bez napora. Kada me niko ne ispituje i preispituje (pa samim tim i sama sebe ne prispitujem i ne branim se).

Vaša lična odgovornost za svoja uverenja, interpretacije i emocije ima svoje limite. Da bi mogli da rastete potrebno je da imate odgovarajuću sredinu u kojoj se nalazite. Imate pravo da se osećate sigurno, da živite i radite sa ljudima koji vas podržavaju, sa kojima možete da budete u miru, da vas niko ne ćuška, gura, povređuje, gde vas ne zadirkuju i ne gnjave. 

Na vama je da takvu sredinu stvorite za sebe. Jedan deo posla svakako leži u vama, vašim uverenjima i percepciji. Ali drugi se nalazi u sredini koja nije za vas, ljudima koji nisu za vas i koju vam je potrebno da promenite. 

Nekada će vam za to biti potrebna hrabrost da pustite sve što vas drži na tom mestu i odete. Nekada ćete morati da redefinišete odnose i postavite granice. Ono što je važno da znate je da na to imate pravo i da će uvek postojati ljudi koji će vas prihvatiti.

Onakve kakvi jeste 🙂

Ovde ću se zaustaviti za sada. Nastavak sledi prvo na mesečnom pisamcetu 10.08, a potom i na blogu. Za mesečno pisamce možete se prijaviti ovde (obavezno proverite Promotions sanduče):

Do sledećeg čitanja,
Minja

1 reply

Trackbacks & Pingbacks

  1. […] Sledeći nastavak iz serijala Autentičnosti možete pročitati ovde. […]

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *