Autentičnost – odlučivanje i osećaj (deo I)
Ovo je prvi u nizu serije tekstova o autentičnosti. Razmišljanja, stare tuge, novi uvidi pokrenuta su na jednom kratkom i neobičnom letovanju u Crnoj Gori i nastavila su se celog jula, čak i sada dok ovo pišem.
Zašto ja o autentičnosti?
Ja sam neko ko veći deo odraslog života uči autentičnost. Bila sam starmalo dete, često (pre)ozbiljna, ponašajući se po usvojenim pravilima. Bolje rečeno, držala sam se pravila kao pijan plota, vodeći računa da ne tražim i ne radim ništa što bi bilo van tih ideja. I nije morao niko da me pritiska, od malih nogu sam usvojila da sama sebe kontrolišem, a sve da bih izbegla da se neko u mene razočara.
Baš zato možda deluje čudno zašto ja od svih ljudi da pišem o autentičnosti. U stvari, od ljudi koji su bliži sebi i svojim emocijama nisam mogla da naučim ništa. Zašto? Zato što je ono što govore jezik koji ja ne razumem i ne mogu da usvojim. A ja to svojim pisanjem i iskustvom želim da prevedem na nešto što ljudi poput mene razumeju.
Kasnije, na fakultetu, iako je delovalo da sam izašla iz tih okvira, suštinski, stara pravila zamenila sam nekim novim (koja sam naučila u međuvremenu čitajući, gledajući primere iz svoje okoline). Ukratko, princip je sledeći: da bi postigla to i to – moraš da budeš takva i takva. Da bi imala to i to, moraš da radiš to i to.

Kada treba i mora prestane da funkcioniše
I to je dobro funkcionisalo za uspeh u školi, ali čim sam došla pred ozbiljnije životne odluke koje imaju veze sa tim šta ja zaista želim, bilo mi je jasno da sam u problemu. Zašto? Zato što je trebalo da odgovorim na pitanje šta ja želim i šta mi je potrebno.
I to nisam znala, niti sam znala kako da dođem do toga. Pitanja koja sam do tada postavljala bila su šta treba ili moram da uradim i šta se od mene očekuje. A kada tako dođete u svoju 25tu godinu, ne dešava se preko noći da jednostavno počnete da odgovarate na pitanje “šta ti želiš iskreno?”
Odgovoriti na to pitanje podrazumeva poznavanje sebe, svoje dubine i svih ostalih dimenzija, svojih osećaja. Takođe podrazumeva i preduzimanje akcije koja je u skladu sa tim vašim osećajima. Podrazumeva i hrabrost, da sebi priznate šta to zaista želite (naročito kada je suprotstavljeno i podriva vašu sliku o sebi i sliku uspeha), i da uradite nešto što se drugima možda neće dopasti.
To je autentičnost. I to je kao neka magična osobina koja harmonizuje vaš život, jednom kada budete postali baš takvi. I sve do skoro, autentičnost ja za mene bila nešto relativno apstraktno. Daleko od realnosti. Zauzeti se za sebe, reći ne, osetiti sebe – više ideje, koncepti. Nešto što nisam mogla da povežem sa sobom u svakodnevici.
Iskustvo drugačije od svakodnevice
Iskustvo tih 5 dana u Crnoj Gori bilo je popriličan kontrast u odnosu na moj uobičajeni život – osećaji, opuštenost i ranjivost naspram jurcanju za obavezama, to-do liste, razmišljanje o svemu i svačemu. Sa povratkom u Beograd, kao da sam se i vratila u ulogu onoga ko preuzima inicijativu, ima mišljenje i rešava probleme, sa sve To-Do listom koju treba stići.
To mi je strašno teško palo. Kočija se pretvorila u bundevu. “Zar je ovo moj život?” – ćoškast, racionalan, predvidiv, čak i grub. Osećala sam se kao da me niko ne vidi i ne čuje, kao i da ne postoji – taj emotivni deo koji se na letovanju probudio – nego samo racionalno-logični koji grabi svu komunikaciju za sebe. Bolno i tužno.
Serija ovih tekstova nastala je upravo na uvidima na koje sam naletela prateći tu želju da budem i osećam se više kao ta osoba koja je bila na moru. To je moj pokušaj da plastično objasnim autentičnost i gde i kako se izgubi. Teme su:
- Odlučivanje i osećaj
- Sigurnost u svakodnevici
- Emotivna otvorenost
- Odgovornost i kompromisi
Odlučivanje i osećaj
Sada, ovog trenutka, treba da odlučite šta ćete da uradite. Koji je vaš sledeći korak? Koje pitanje sebi postavljate? Šta treba? Šta mora? Šta želim?
U odnosu na šta donosite odluku kuda idete? U odnosu na cilj? U odnosu na osećaj?
Možda se pitate, a možda već znate šta vam je cilj. I radite sve što je potrebno kako biste ga ostvarili, i to bez obzira koji je vaš osećaj u odnosu na to.
Autentičnost nestaje upravo u raskoraku između ove dve stvari – osećaju koji imate i onoga što znate da bi trebalo da uradite.
Znate li onaj osećaj kako vas mrzi da nešto uradite ili ne želite, a zatim ga odmah zatrpate mislima zašto je neophodno da to uradite? Ne ide vam se na žurku večeras, ali… glupo vam je da ispalite društvo, već ste se odavno dogovorili, znate da će biti dobra muzika, možda se baš to veče desi nešto interesantno.
Želite da zarađujete više i zbog toga tražite novi posao. Dobijate ponudu koja je finansijski izdašna, donosi vam bolji položaj, međutim, osećate da to ipak nije ono što želite da radite. Nešto vas pritiska u grudima, tera vas da teško uzdahnete. I dok se tako osećate razgovarate sa sobom: “Ovo je sjajna prilika, i više nego što sam tražio?! Koliko ljudi bi se samnom menjalo, a ipak ja i nisam nešto ushićen… Da li će mi se ikada takva prilika ponovo ukazati?”
Premišljate se i razmišljate. Mučite se. A zapravo imate osećaj i u dubini duše znate. Autentičnost je baš u tom osećaju. Osećaj od koga ste odučeni. I vi i ja i ceo moderan zapadni svet. Jer treba doneti pametnu odluku. Ko još propušta priliku da zaradi više? Popne se na hijerarhijskoj lestvici? Uzme nešto što mu se nudi? Još kada se na to dodaju egzisgtencijalni strahovi koji su na Balkanu većini bliski i još sveži u sećanju… Ko vas pita kako se vi osećate? Da li je to za vas?
Ova tema iskočila je spajanjem nekoliko razgovora sa prijateljima i poznanicima, o osećaju i doživljajima letovanja u Crnoj Gori. Jedan razgovor me je naveo da ponovo proučim teoriju human-design-a o donošenju odluka. Ta teorija kaže da ljudi nisu projektovani da donose odluke razmišljajući o njima – ali takođe ni iz emocija, nego iz stomaka i osećaja u odnosu na to nešto kada se emocije umire (bilo da su strah, odbojnost ili euforija). Instinkt, unutrašnji osećaj, više Ja, gut feeling, de los ovarios, kako god to želite da nazovete.
Drugi razgovor imao je za zaključak “treba ti više spontanosti” (kome danas to nije potrebno?). Treći je pak zazvonio sa “Šablonizovala si sebe.” I to me je pokrenulo na razmišljanja – Kako se to desilo, i još važnije, kako se to dešava?
Kako život postane – šablon?
U razmišljanju o tom “šablonizovala si sebe” i human design lekcijama – došla sam do toga da izgubim deo sebe upravo u tim ciljevima i idući ka njima nakraćom linijom koju mogu da smislim. Jer su ti moji ciljevi često (mada ne uvek) rezultat mog razmišljanja (šta bi sledeće trebalo da uradim, šta je realno da ostvarim, gde je realno da odem). “Optimalni način” na koji dolazim do tog cilja takođe je rezultat mojih razmišljanja.
Te dve stvari čine šablon. Zamišljam metalnu rešetku, kao oni modeli molekula sa časova hemije. Ciljevi i želja da budu ostvareni, kao i znanje “optimalnih načina” upravo su glavni gradivni elementi tog šablona. Osećaj za sebe tu je izostavljen.
Realno gledano, taj osećaj za sebe nije ništa posebno dramatično. To su više suptilne naznake, nego neka ozbiljna osećanja. Na primer, treba da ustanem u subotu rano ujutru da bi otišla na trening trčanja, a imam da završim materijale za nedelju ujutro. Osećaj je kao da zadržavam dah. Pritisak. Nekoliko puta sam otišla baš tako. Vraćala sam se kući i radila na materijalima dok me je držala nervoza da li ću stići.
Od skora sam pustila – nisam otišla na trening rano ujutru. U petak bi pisala dok mi se ne prispava, naspavala bih se, radila na materijalima u subotu ujutru dok me je koncentracija držala, a onda odlazila da sama trčim taj subotnji trening. Činjenica je da nisam imala trkačku grupu i da trening možda nije bio na nivo na kom bi bio sa grupom. Činjenica je takođe da sam se mnogo lakše i lepše osećala. Da sam stigla i jedno i drugo. Bez pritiska. Bez stresa. Iskustvo je potpuno drugačije.
Taj način je ono u čemu gubimo autentičnost. Na malim stvarima. Na malim odlukama. Koje postaju malo veći izbori. Koje postaju životni izbori i šabloni i definišu ono što vi jeste.
To šablonizovanje sebe – projekcija nekih vaših ciljeva i želja – gde zapravo želite da stignete, neka krajnja destinacija. I osmišljavate kako – praveći optimalne korake – izbore koji vas vode do vašeg cilja. I držite se toga bez obzira na to kako se osećate. Bez obzira na to šta vam vaš unutršanji osećaj poručuje.
Autentičnost nestaje upravo tu – između onoga što u dubini sebe osećate i onoga što radite da biste ostvarili neki cilj. Iako je tamo gde ste se zaputili mesto na koje zaista želite da stignete, koraci možda nisu u skladu sa vama. I onda stižete tamo gde ste naumili, ali ne i na način koji je u skladu sa vama. I sve pomalo gubi smisao.
Šta ja osećam u odnosu na nešto, za mene je bivalo važno tek onda kada postane alarmantno – a tada je već uglavnom kasno. Tada i najkraći put kojim sa do tada išla izgubi smisao. Stignem gde sam naumila, dobijem šta sam htela, ali u svemu tome nema mene.
Zašto je važno pratiti osećaj za sebe?
Lakše je dati primer šta se desi kada ne pratite osećaj za sebe dovoljno dugo vremena. Osim dešavanja koja se mogu spolja primetiti (fizičke povrede, previše umora i iscrpljenosti da vam opadne imunitet, odnosi u kojima samo dajete, a ne dobijate ono što vam je potrebno), najviše se odražava na ispunjenost u životu – entuzijazam, sreću, radost, želju za ovim ili onim.
Nemanje osećaja za sebe ili život u kome ignorišete osećaj za sebe dovodi do toga da sve što radite nema ni ukus, ni miris, ni teksturu – da je bljutavo i bezukusno. Da nema boju, ni oblik i da i nije preterano važno šta će se sa tim desiti. Umrtvljeno. Neodređeno tužno. Bezvoljno.
Uradite sve što je trebalo da uradite, a opet ne dobijete ništa što vam je stvarno potrebno. Životna ironija i lažno obećanje u tome da samo treba da učite, radite i budete dobri i pošteni ljudi i sve će biti u redu. Nedostaje onaj ključni deo – na koji način radite sve što radite.
Imate li osećaj za sebe?
Pravljenje izbora u skladu sa osećajem za sebe zahteva pre svega da možete da osetite sebe. Drugarica je godinama bacala novčić za važne odluke – ne zato da novčić odluči umesto nje, nego zato što je u trenutku kada ga baci, znala na koju stranu želi da padne.
Da li možete da prepoznate šta vam telo govori dok slušate, gledate ili razmišljate o nečemu?
- Da li zadržavate dah?
- Da li stežete vilicu?
- Mrštite se?
- Da li osećate težinu na grudima?
- Da li vam prosto nešto neodređeno smeta?
Da li prepoznajete svoja osećanja u odnosu na ono što vam ljudi govore, što vas pitaju, što razmišljate da odaberete?
- Strah?
- Tuga?
- Više stresa?
- Odbojnost?
- Mrzi vas i osećate otpor?
- Radost?
Nije čudno da ništa od toga ne primećujete. Fokusirajući se na nešto drugo, godinama, čak i da ste imali, tu veštinu ste zaboravili i čak naučili da izvrnete u svoju suporotnost (naročito ako su vam govorili da “ne treba tako da se osećate” ili da ste razmaženi ako nešto nećete ili ako tražite nešto za sebe).
I da, to možete da promenite. Važna rečenica iz Human Design-a – veliča se davanje instant odgovora, da odmah odgovorite na nešto sa da ili ne. A ključno je dajte sebi vremena da osetite i odlučite.
Ako se pronalazite u ovome što opisujem, da ste otuđeni od sebe samih i ne prepoznajete ni osećaj u telu, ni svoje emocije, znajte da to možete da promenite. Za početak, u svom ponašanju i načinu odlučivanja ne morate promeniti ništa. Fokusirajte se da osećate sebe. Evo sada, ovde, dok ovo čitate.
- Kako se osećate?
- Da li su vam mišići opušteni?
- Da li ste skoncentrisani?
- Namršteni?
- Da li stežete vilicu?
- Da li osećate neku nelagodu?
- Da li ste radoznali?
- Da li vam je dosadno?
- Dišete li duboko? Ili zadržavate dah?
Šta je izazov praćenja intuicije?
Dobro, recimo da ste svesni svojih osećaja i intuicije. I da treba da donesete odluku. Osećaj vam govori jedno. Razmišljanje i objektivna ocena drugo. Zašto je teško da krenete za osećajem?
Kada o nečemu razmišljate i vidite opcije, odmah predviđate i njihove posledice i kojim putem to može da se razvija. Kada nešto birate prema osećaju, često ne možete da predvidite šta je sledeće što će da se desi. Jer ne znate zašto imate takav osećaj, prosto ga imate.
Taj izbor na osnovu vašeg ličnog osećaja je trenutak kada pravite iskorak u nepoznato. I kada to uradite stajete na mesto na kome čekate da vam život odgovori. A to ume da bude neprijatno za bilo koji misleći um. Kontrola više nije kod vas.
Time unosite nelinearnost u svoj život, omogućava otvaranje da vam se stvari dogode, da vam dođu, da se nameste – da nije sve zasnovano na tome da izgurate ono što ste zamislili, umarajući se pri tome i pitajući se zašto imate toliko poteškoća i prepreka.
Potrebna je hrabrost za takve izbore jer u odnosu na detaljno razmišljanje deluju kao korak u nepoznato – na mesto gde ne znate šta će se sledeće desiti. Obično se ne desi ništa loše, naprotiv, samo je potrebno vreme da steknete poverenje u sopstvenu intuiciju. I da ćete biti suštinski dobro kada pravite takve odluke.
I kroz to je važno proći iskustvom. Ne razmišljanjem, ne projekcijom, nego čistim doživljajem.
Nekada stvarima nije vreme, pa i ne možete da odlučite. I onda je u redu i da ne donesete odluku.
Sve je u radu, samo je potrebno da date sebi za pravo, da je sasvim uredu na napravite i izbor koji isprva deluje nelogično.
Pišite mi pitanja i kakva razmišljanja sam kod vas podstakla?
Sledeći nastavak iz serijala Autentičnosti možete pročitati ovde.
Hvala S, S i D na inspirativnim razgovorima. Za više informacija o human design bacite pogled na instagram: @dajana_human_design.
Posvećeno M, N i B, koji su mi svojim društvom i spontanošću omogućili da se osećam sigurno (bez potrebe da se branim, pravdam i dokazujem), i doživim sebe prosto kao biće (ženu), koja postoji, doživljava, oseća (bez potrebe da znam, bez potrebe da imam diplome, bez potrebe da budem fizički snažna i brza, bez potrebe da rešavam problme, bez potrebe da imam ozbiljno mišljenje).

Do sledećeg čitanja,
Minja
Trackbacks & Pingbacks
[…] Dobrodošli u drugi tekst na temu autentičnosti. Tekstove možete čitati nezavisno, a ako želite da krenete od početka uvod i prvi deo serijala Autentičnosti možete pročitati ovde. […]
Leave a Reply
Want to join the discussion?Feel free to contribute!