Sindrom varalice – autentičnost i osećanja (deo III)
Početak serijala tekstova o sindromu varalice možete pronaći ovde.
Dobrodošli u treći tekst o prevazilaženju sindroma varalice. Da biste doživeli sebe kao osobu koja se ponaša autentično, u skladu sa sobom, a ne kao varalica, neophodno je da svoja osećanja, stanja i mišljenja prepoznate, dozvolite i na kraju izrazite. Ovde, dakle, postoje dva rezultata: da se osećate autentično i da komunicirate direktno i asertivno. Postižu se simultano kroz promenu vašeg odnosa prema sopstvenim osećanjima:
(1) kada ih doživite da su u redu
(2) kada ih doživite kao podjednako važna kao i osećanja drugih ljudi
(3) kada direktno komunicirate u skladu sa svojim osećanjima.
Svakom od ova tri elementa posvećen je po jedan tekst. Da počnemo.
Vaša osećanja su u redu
Svi imaju te momente kada stvari ne idu onako kako su zamislili. Zaljubite se, maštate, deluje vam da se i vi toj osobi dopadate. Međutim kada ste pomislili da je konačno došao taj dan da budete zajedno – ta osoba vas odbije… Tužni ste, razočarani, kritikujete sebe zašto ste se tako blesavo zaljubili i napravili budalu od sebe. A jedini komentar koji dobijete od svojih bliskih ljudi je: “To nije razlog za tugu i patnju.”
“To nije razlog da se nerviraš.”
Jel ste čuli nekada te rečenice (od roditelja, prijatelja, okoline):
“To nije razlog da se nerviraš.”
“Zašto si ljuta? Nema razloga za to.”
“Nemoj da besniš, ne vrti se svet oko tebe.”
“Haha, vidi kakva si kukavica, toga se plašiš?”
“Ne treba to da primaš ksrcu.”
“Nemoj da te drugi vide da plačeš, podsmevaće ti se.”
“U dobru se ne ponesi, u zlu se ne pokudi” (kada se nečemu radujete).
Vremenom naučite da treba da korigujete osećanja
Upravo takvi odgovori drugih na vaša emotivna stanja su poruke, vama, kao detetu, a kasinije i kao osobi, da vaša osećanja nisu ispravna. Vremenom verujete i vi lično da je tako.
Da vaša osećanja nisu u redu.
Da treba da ih korigujete.
Da treba da se osećate nekako drugačije nego što se osećate.
A to sa sobom donosi i sledeći sloj osećanja kada se ne osećate “kako bi trebalo” – krivicu, ljutnju na sebe, stid, čak prezir prema sebi.
Kada se radujete, povučete sebe za uvo da treba da budete oprezni i da ta euforija nije dobra. Jer ako se “previše” radujete, može vam se desiti nešto loše. Onda se postidite, a malo i uplašite. A najčešće sebi i manifestujete da se desi i nešto loše.
Ako ste tužni ili razočarani – prebacujete sebi kako ste ispali glupi i “kako ste to sebi mogli da dopustite.” Kao da vam već nije dovoljno pa još i kudite sebe zbog toga.
Višestruki negativan efekat neprihvatanja sopstvenih osećanja
Znači, vaša formula, kada se ne osećate kako treba je “osećam se loše” + “dodatno sebe krivim zbog toga”
I tu nije kraj.
Svaki put kada doživite neko osećanje i mislite da nije u redu, sami sebi pridodajete na strahu da će vas drugi odbaciti, ismejati ili prezreti jednom kada provale kako se stvarno osećate. Sa druge strane, vi i znate da niste sasvim iskreni, i upravo to je ono što hrani sindrom varalice.
I ne samo to, nego onemogućava pun doživljaj i lepog i ružnog.
Život kao da gledate kroz neko mutno staklo.
Izbledelih boja.
Bez puno sjaja.
A znam i da je problem, jer ne znate kako drugačije…
Kao da vas neka sila primorava da blokirate osećanja.
Kao da vas nešto plaši da će se svet srušiti ako pustite.
To nešto su strahovi i uverenja, koje ste naučili “od kada znate za sebe.” Gotovo je nemoguće, iz čista mira, videti da postoji neka greška u matematici razmišljanja.
“Nije dobro biti impulsivan”
U pravu ste, delanje usijane glave vas može dovesti u razne neprilike. Ovde se ne radi o tome da sve što osećate odmah prospete iz sebe i na svoju okolinu. Jedna stvar je prepoznati, priznati i dopustiti svoja osećanja, a način njihovog izražavanja je sasvim druga stvar (i o tome u nekom od sledećih tekstova). Tek kada dopustite sebi da se osećate baš tako kako se osećate i da je to u redu, onda ćete moći i da napravite svestan izbor šta ćete sa tim da uradite.
A kako dopustiti svoja osećanja?
Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan, ne bi se time bavili i psihologija i coaching i energetske tehnike, meditacija itd. i to na toliko mnogo načina. Funkcionisanje podsvesti i svi ti fini mehanizmi kojima sami od sebe krijete kako se osećate i šta želite ponekad mogu biti tema višegodišnjeg rada. Ovde ću izneti četiri ideje, koje nisu magični štapić, ali koje vam mogu dati pravac razmišljanja i smer promene.
1. Niste jedini koji se tako osećaju
I drugi ljudi se tako ponekad osećaju, iako vam možda tako ne deluje. Ako se nekada desi da podelite kako se osećate sa nekim ko vam je blizak, sigurno će vam reći: “razumem te, i ja sam se tako osećao kada se desilo to i to.” Vaša osećanja su reakcije na stvarnost – ako su negativna onda znači da nešto povređuje vaše granice i lični integritet. Što više osvešćujete da se i drugi ljudi ponekad osećaju kao i vi, to više verujete da su i vaša osećanja u redu. Paradoksalno, što se više osećate “kao i drugi ljudi,” to vam je lakše da budete svoji.
2. Možete osećati više osećanja istovremeno
Možete nekoga voleti i biti ljuti na njega zbog nekog njegovog postupka. Ljudi prave greške. To ne znači ni da ste vi, ni da je taj neko drugi loša osoba. Ako ste razumni, izgladićete odnos. Niko nije sasvim srećan i zadovoljan u svakom trenutku svog života svime i to je prirodno.
3. Misliti i osećati i uraditi nešto nisu iste stvari
Niko ne zna šta se sa vama zbiva dok mu vi ne kažete ili ne uradite nešto povodom toga. Čak i ako nekoga u trenutku “mrzite iz dna duše” i dalje mu ništa niste uradili i ne znači da ste loša osoba. Sposobnost zrele ličnosti upravo i jeste da se konzistentno i racionalno nosi sa svojim osećanjima i nagonima.
4. Neka osećanja su – stari emotivni naboj i drama
Prava osećanja kada se prožive i puste, traju maksimalno 20 minuta. Međutim, ono što se često dogodi je da vas vaša podsvesna interpretacija događaja munjevito dovede u stari scenario – ponovo proživljavate ista osećanja, na isti način, mislite slične misli. Na primer, ako se osećate iznevereno, odbačeno, da ste bezvredni, da ste baksuz itd. To ukazuje da imate neka od nekorisnih i destruktivnih uverenja i putokaz je u kom smeru bi mogli da radite. Ona su kao neka mapa za vaš lični razvoj.
Zanimljiva mi je bila definicija racionalnih i iracionalnih uverenja iz knjige Sposobnost za ljubav i rad, pa ih delim sada sa vama:
Iracionalna uverenja formulisana su u vidu zahteva (ako nešto želite, to tako mora i da bude), užasavanja (ako niste dobili ono što želite, to je užasno), niske tolerancije na frustraciju (ako se nešto loše desi, vi to jednostavno ne možete da podnesete), kao i neprihvatanja sebe, drugih i uslova života (ako pogrešite to vas određuje kao osobu i ne vredite ništa). Racionalna uverenja su neužasavajuća (iako je nešto loše, to nije užasno), podržavaju ideju o podnošenju (ma koliko je nešto loše i bolno, može se podneti) i podržavaju prihvatanje sebe, drugih i života bez generalizacija i globalnog vrednovanja. [Nebojša jovanović, Aleksandar Kontić, Renata Senić, Sandra Jovanović, Sposobnost za ljubav i rad]
Šta se dogodi kada prihvatite sopstvena osećanja?
Cilj mi je bio da razumete na koji način odbacivanje i potiskivanje svojih osećanja krivi vašu sliku o sebi i čini da se osećate uljezima i prevarantima. Želela sam da vidite i koju ulogu dopuštanje osećanja ima u prevazilaženju sindroma varalice.
A prepoznati i dopustiti svoja osećanja… Kakvo olakšanje. Materijalno gledano, ništa niste uradili. Ali su stvari počele da se menjaju.
Osećate se lakše.
Osećate se iskrenije.
Situacije koje vas inače uznemiravaju sada imaju drugi ugao gledanja.
Možda ste shvatili da nije problem do vas, nego da se neko drugi, zaista, ne ponaša korektno, a zatim na vas svaljuje odgovornost.
Sa idejom o sebi i svojim osećanjima da su u redu i da su validna, slobodniji ste u preduzimanju akcije, iako postoji rizik da pogrešite. Kada pogrešite lakše vam je da se izvinite, jer nije više smak sveta kako jeste ili nije trebalo.
Dopustili ste sebi, odmah više dopuštate i drugima.
Jednostavno ste postali tolerantniji.
Samim tim i vaša očekivanja od drugih su manja.
Sada svoja osećanja koristite da prepoznate i verbalizujete situaciju, baš onako kako jeste, umesto što pokušavate da zataškate ili se pravite kao da nešto ne postoji.
To vas odmah i poveže sa drugima na isti način.
I to je jedan od elemenata vas koji ste prava osoba, koja nije varalica, koja je autentična, jedinstvena i stvarna.
Sledeći tekst biće o vrednovanju sopstvenih osećanja – u odnosu na osećanja drugih ljudi.
Do sledećeg čitanja,
Minja
Ako ne želite da propustite nastavke tekstova, kao i za mesečne teme, prijavite se na mejling listu:
The form you have selected does not exist.
Trackbacks & Pingbacks
[…] za to je potrebna hrabrost, uverenje da ste suštinski u redu, da su vaša osećanja u redu i da su vredna da se za njih zauzmete (o čemu sam pisala u prethodnim tekstovima), te vas kritike […]
[…] Sledeći tekst biće o važnosti sopstvenih osećanja. Ako ne želite da propustite nastavke tekstova, kao i za mesečne teme, prijavite se na mejling listu: […]
[…] Vaša osećanja su u redu – validna su, čak i ako mislite da ne bi trebalo tako da se osećate. […]
Comments are closed.